Od spomenika bolnim trenutcima do čuvaonice fantastičnih prizora, od kolaža djela velikih majstora do zbirke tehnoloških prekretnica, od atmosfere pune poetičnog onirizma do manifestacije surovog realizma, od onoga što je priroda stvorila do djela ljudskih ruku, od uspomena velegrada do pripovijetki maloga mjesta, od dotrajalih zidova staroga dvorca do reflektirajućih površina suvremene građevine, od onih stopljenih s okolišem do onih koje se ističu iz svoje okoline, od inscenacije povijesti do vizije budućnosti – sve su to, i još puno više, riznice baštine.

Neke stoje već stoljećima, gordo pokušavajući održati dojam besmrtnosti, druge više nisu ono što su nekada bile, zatvorile su svoja vrata ili se preobrazile u nešto drugo. One nam služe da u njima čuvamo i izlažemo dragocjene svjedoke vremena, kulture i prirode, svjedoke našeg postojanja. No i mi služimo njima, održavajući ih na životu i, u najboljem slučaju, prenoseći svijest o odgovornosti koja iziskuje da se kao štafeta prosljeđuje s jedne generacije na drugu. Ta odgovornost ne uključuje samo brigu o njihovom fizičkom tkivu, već i o njihovoj nematerijalnoj srži, njihovom smislu, o poruci koja bi se trebala nastaviti slati što dalje i što duže. Iako se ne čini kao puno, sama spoznaja da su tu, da postoje, već je prva riječ te poruke.

Ovdje je izloženo nekoliko desetaka takvih riznica. Pozivamo vas da prihvatite poziv da zakoračite naprijed, otvorite vrata i prijeđete njihov prag… Da nakratko postanete virtualna stanica njihovog organizma, dio njihove zbilje, dinamični izložak svjestan sebe samoga.